Znala je da je od nekud poznavala te oči. Znala je da ih je negdje ugledala, barem jednom. Oči boje tamnog jantara koje bi zasjajile sa svakom zrakom sunca. Bile su joj poznate na vučjem licu, ali ne i na ljudskom. Shvativši da gleda oči u oči vuka koji ju je promatrao prije par tjedana na obali jezera, Aris prestane lupkati nogom o sjajni linoleum poda lokalnog kafića čekajući svoju i Niinu jutarnju kavu. To su bile oči nepoznatog bariste, čovjeka, a ne vuka. Ona uhvati njegov pogled i on joj se pristojno nasmiješi i u tom trenutku Aris shvati da ju taj mladić ne poznaje nimalo. Postavši svjesna svoje sreće ona duboko udahne i opusti se, vrativši se svojem lupkanju. Izbjegla je još jednu manju katastrofu i uspjela je ostati zaštićena.

Došavši na red ona naruči svoja pića i pruži mladiću novce. Njihove ruke se u tom trenutku dotaknu i Aris shvati da je učinila pogrešku. Zjenice njegovih očiju su se raširile, kao i njegove nosnice, gotovo neprimjetno, ali vidljivo njezinim očima. On pogleda njeno zapešće i lagano ga prijeđe svojim prstom. Uzme novac, vrati ostatak, te joj se pristojno nasmiješi. „Hvala Vam na kupovini“, on reče i pruži joj njenu narudžbu.

Aris ustukne jedan korak, leđima okrenuta prema vratima i uhvati još jedan njegov pogled. Shvati da nije uspjela izbjegnuti jednu manju katastrofu, a o tome je li sigurna se dalo raspravljati. On ju pogleda svojim tamnim očima potpuno lišenih nekakvih ozbiljnijih emocija osim pristojnosti i uslužnosti, ali Aris je znala da mladić-vuk raspoznao njen miris i sjetio je se. Ne znajući što da učini, ona izađe iz kafića.

Nia je bila parkirana u svojoj maloj Fiat bubi na cesti do kafića i Aris uđe unutra i preda prijateljici karton sa šalicama. Pogleda svoju prijateljicu svojim velikim tamnozelenim očima dok ju je ova pogledala zabrinuto svojim očima boje lješnjaka.

„Vidjela sam ga“, Aris joj reče i uzbuđeno zagrize svoju donju usnicu. „Nia, vidjela sam vuka u njegovom čovječjem obliku. Onaj koji je bio kod jezera.“
Oči njene prijateljice se rašire i ona stavi svoj dlan na njeno rame, karton sa šalicama stavljen na njeno krilo ispred volana. „Aris, jesi li sigurna da je to on?“ ona ju upita. Aris samo kimne. Nia makne pogled s Arisinog uzbuđenog lica i krene voziti niz ulicu, dalje od kafića prema ulici u kojoj je živjela.

Parkiravši auto uz sam ulaz njene zgrade, Nia izađe iz auta, u ruci držeći svoju šalicu kave dok je Aris pružala njenu. Ona zahvalno uzme svoju šalicu i popije duboki gutljaj kave. Nia zaključa svoj auto i otključa portun, prođe kroz svoj poštanski ormarić i pozove lift. Aris ju je promatrala širom otvorenih očiju i držala šalicu s obje ruke, grijući svoje dlanove.

„Što misliš, što to sada znači?“ Nia ju upita naslonivši se na zid nasuprot Aris.
„Za sada ništa opasno, samo da ima moj miris i da me može pronaći. To ne znači da hoće. Njegov vučji oblik je isto imao moj miris, barem tog dana i nije me potražio poslije tog popodneva. Ne znam vrijedi li to i za njega kao i čovjeka“, slegne svojim ramenima i popije još jedan gutljaj.

Veliki misterij jezerskog vuka je bio riješen. Pronašla ga je. Nije bila ni svjesna zadovoljstva koje joj je taj pronalazak donio. Ona zadovoljno uzdahne razmišljajući o razvoju današnjeg dana. Htjela je znati hoće li ju pronaći. Htjela je znati o njemu sve što se moglo znati. Rijetko je imala priliku upoznavati nove vukove. One koje je znala je znala putem svojeg oca, ali oni nisu obitavali u njihovom području, a do sada još nikad nije upoznala niti jednog vuka mladog poput nj. Pitala se kakav je mladić-vuk. Bila je svjesna opasnosti kojoj se izložila tog popodneva kada je prišla njegovom vučjemu obliku i znala je da je učinivši to dopustila vuku da osjeti njen miris – ono jedino što ju je uspjelo zaštiti tijekom svih ovih godina.

„Što misliš, hoće li ti nauditi?“ Nia ju pažljivo upita.
„Sumnjam“, Aris iskreno odgovori. „Ja se nadam da ćemo vidjeti uskoro.“

Nia kimne i uđe u lift. Bila je okrenuta prema ogledalu, pogleda spuštenog prema svojem mobitelu. Aris stane do nje i promotri njihov odraz. Nia sa svojom dugom smeđom kosom koja je padala preko njenih ramena, očima boje lješnjaka, usnama moje maline, tankim vratom i visokim tijelom boje bjelokosti bila je čista suprotnost Aris koja je bila manje građe, rudlave viktorijanski riđe kose koja je bila smjesa bakrene i crvene boje, tamnozelenih očiju i kože boje badema koja je bila prekrivena tisućama pjegica kao i njeno lice. Nia je uvijek bila ona tiša, pametnija i mirnija strana njihovog dvojca, dok je Aris bila vrele naravi i nemirna, ali iznimno zaštitnički nastrojena prema svojoj najboljoj prijateljici.

Kada bi ste ih ugledali zajedno, pomislili biste da je njihovo prijateljstvo površno jer su dvije djevojke bile potpuno različite – dok je Aris bila iznimno pričljiva i druželjubiva osoba, Nia je bila mirnija i što je odavalo osjećaj umišljenosti, premda takva nije bila. Nikad nije bilo površno ili prolazno jer su one odmalena poznavale, tražile i pronalazile samu sebe u onoj drugoj. Zato je Nia uvijek mogla znati kada Aris nešto muči, isto kao što je Aris znala upotpunjavati njezine rečenice ili misliti na isti način. To je bio jedan od razloga zašto Aris nije mogla ne priznati svojoj najboljoj prijateljici koju je smatrala sestrom da nije u potpunosti samo čovjek. Aris je provodila dane smišljajući kako da ju obavijesti da sve te godine bila drugačija od nje i da će od tog trenutka sve postati još čudnije.

Proslavivši svoju šesnaestu godinu postojanja, na istu noć njena rođenja, njezin otac i majka su odlučili da je vrijeme da im kćer sazna što će postati. Mjenjolik. Vuk. U to je bilo teško povjerovati, čak i nakon što se njezin otac preobrazio i hodao oko nje, njegovo meko krzno dotičući njezina koljena i njezine dlanove. Uvjerivši se da mjenjolici postoje, odbijala je povjerovati da postoji još toga u mraku i zadovoljila se sa saznanjem da njezini roditelji nisu imali ništa nadodati na temu stvorenja iz tame osim njih samih.

Svjesna činjenice da njeno drugo, sakriveno ja ne bi smjelo biti javno znanje, znala je i da postoji samo jedna osoba kojoj bi morala priznati što je, a to je bila Nia. Četiri dana nakon njenog rođendana i novog saznanja ona je prišla svoje ocu i zapitala ga smije li Nii priznati što je. Otac ju je pogledao tužnim očima i čvrsto ju zagrlio.

„Ono što smo mi, ja i ti, nije stvoreno da bude znano od drugih. Znam koliko ti Nia znači u život i ja ju smatram dijelom naše obitelji, ali moraš misliti na nju. Zar joj želiš slomiti sliku svijeta koju ju do sada poznavala? Razmisli o tome i onda odluči što učiniti. Ja ti neću braniti da joj kažeš jer sam i ja sam rekao tvojoj majci što sam i da nisam imao petlje da to učinim ne bih bio s njom i ne bismo imali tebe“, nježno joj pogladi obraz, poljubi ju u čelo i čvršće ju zagrli.

Bila je tako blizu da prizna Nii sve što ju je mučilo, prisjetila se svih subotnjih jutra kada su zajedno jele jogurte za kuhinjskim stolom i pričale o potpuno nevažnim, svakodnevnim temama i kako nije htjela da i Nia nosi dio njena tereta jer je bio samo njen. Bilo je ironično koliko toga Nia nije znala o njoj, o njenom drugom životu, a bila je njena najbolja prijateljica, osoba kojoj je najviše vjerovala u svemu osim ovoga. Koliko toga bi se Nia trebala odreći da uistinu povjeruje Aris joj je bilo nepojmljivo. Pomirila se sa činjenicom da Nia neće saznati za njenu. Osoba kojoj najviše vjeruje neće patiti zbog njenog svijeta i zbog onoga što Aris je.

Ono na što Aris nije računala je Niina želja da sazna što se događa s Aris. Aris je donekle i shvaćala od kuda dolaze Niina upornost i želja jer je bila zabrinuta i malo povrijeđena jer joj Aris nije htjela reći što se događa. No Aris nije bila sigurna želi li Nia stvarno saznati. Jedne noći Aris nije imala izbora. Sjedile su na krevetu u njenoj sobi jedna nasuprot druge i pričale o nečemu potpuno nevažnom, ali ni tad Aris nije mogla pratiti razgovor jer je imala poprilično snažnu glavobolju i čekala ju je promjena za par dana. Nia ju je gledala zabrinuto dok je nervozno žvakala čep kemijske olovke s kojom je rješavala svoju križaljku, hobij koji joj je prešao u naviku donedavno.

„Zemlja zove Aris“, Nia joj reče i lagano mahne svojom rukom ispred njenog lica. Aris ju pogleda i umorno se nasmiješi. „Nešto te muči“, Nia joj reče. „Vidim ti tu boru brige na čelu“, uhvati je nježno za ruku. „Trebala bi se opustiti ili ako si umorna bismo mogle ići ranije spavati“, ona joj predloži.
„Ne, ne, u redu je. Možemo ostati budne. Nije ništa ozbiljno“, Aris joj reče nadajući se da zvuči uvjerljivo. „Malo me glava boli, to je to.“
„Bolje ćeš se osjećati ako idemo spavati, vjeruj mi“, ona joj reče. Znajući da nema smisla proturječiti joj kada naumi nešto, obje se uguraju unutar Arisinpg kreveta i pokriju se velikim poplunom. „Posljednjih mjeseci si nekako odsutna i izgledaš izmučeno, Aris“, prijateljica joj reče. „Kao da iščekuješ kraj svakog dana da se samo srušiš na krevet, iscrpljena i riješena tereta kojeg nosiš“, ona ju pogleda svojim tamnosmeđim očima i blago se nasmiješi, njezino lice vidljivo zbog mekog sjaja njenog lica. „Reci mi.“
Aris duboko udahne. „Ne znam želim li. Ne želim te opteretiti. Najbolja si mi prijateljica i želim da znaš, ali ne želim sebično uništiti sve ono u što si vjerovala samo da meni bude lakše“, ona reče i spusti svoj pogled s Niinog milog lica.
„Ja sam ovdje uz tebe da zajedno dijelimo taj teret. Ono što tebe muči, muči i mene. I mene boli podjednako kao i tebe.“
„Nia…“, Aris započne, ali nesigurno zastane ne znajući kako da nastavi. „Ja sam vučica. Mjenjolik. Svakog polumjeseca ja izgubim svoj ljudski oblik i postanem još samo jedan šumski vuk“, ona završi i pogleda u Niine širom otvorene oči. Ona trepne jednom i nesigurno se osmjehne.
„Mislim da ću trebati prespavati ovo, ali drago mi je da si mi rekla, znam koliko te to izjedalo“, ona joj reče te čvrsto ju zagrli. Čvrsto zagrljene njih dvije su zaspale, a Aris je osjećala suze radosnice kako joj silaze niz obraze.

„Zemlja zove Aris“, pjevno joj Nia reče i mahne dlanom jedanput ispred lica. Stigle su na Niin kat. Aris trepne par puta da se riješi prizora kojeg se prisjetila. I dan danas se divila Nii na načinu kojim je prihvatila Aris kao ono što uistinu i je. Samo djevojka, usprkos svemu i dalje njena najbolja prijateljica. Aris joj se osmjehne i čvrsto ju zagrli jednom rukom dok su izlazile iz lifta. Nia ju pogleda upitno, ali ne reče ništa već samo priđe vratima njenog stana i otključa ga. Aris brzinom munje uđe u stan prije Nie i zadovoljno se rastegne na njenom trosjedu, skinuvši svoje cipele u dva pokreta. Nia se osmjehne i krene prema kuhinji. Po mirisu voća koje je vadila iz frižidera Aris je znala da njena prijateljica priprema njene poznate kruške s medom, kako su ih uvijek jele. Pričeka par trenutaka dok ih je Nia oprala i narezala te joj se pridruži. Uzme komadić kruške i stavi ga u usta. „Nisi pričekala da dodam med“, Nia joj reče uvrijeđeno.
„Nestrpljiva sam“, Aris joj reče kao ispriku.
„Mhm“, Nia samo reče. „Kažeš da ne vjeruješ da će ti vučji barista nauditi, ali ne postoji ništa što bi ti moglo poslužiti kao osiguranje. Ponekad ne znam što ti se događa u glavi“, Nia joj reče i lagano pritisne svojim prstom Arisino čelo. „Volim te svim srcem, ali stvarno si opasna sama za sebe ponekad.“
Aris ju pogleda izazovno. „Bilo bi mi dosadno u životu da nisam“, ona joj reče te spretno uzme još jedan komadić kruške i brzo ga gurne u usta.

Ni jedna ni druga nisu imale neki tek premda je Aris bila poznata po svojem neutaživom apetitu. Pojele su dvije narezane kruške s medom i ostatak jutra provele sunčajući se na malenoj terasi Niinog stana, oboje sjedeći u stolicama i nogama na ogradi. Nia je bila toliko svjetla da je rijetko kad potamnila dok su sunčeve zrake lijepile na Arisinu kožu već na kraju proljeća. Nisu puno pričale već su tiho uživale u društvu jedne druge. U jednom trenutku Nia uzdahne i pogleda Aris lijeno okrenuvši glavu prema njoj.

„Znaš što bismo mogle?“ ona ju upita. „Izaći noćas. Dugo nismo.“
Aris uzme gutljaj svoje ledene limunade kroz slamku te se nasmiješi kao mali vražićak.